Za djecu otvorenih umova: knjige koje promiču različitost i toleranciju

Anke Kuhl, Alexandra Maxeiner: Sve je to slasno!

Jeste li znali da većina ljudi na svijetu jede rukama, da su najčešći pribor za jelo štapići, a tek manje od deset posto ljudi na svijetu jede nožem i vilicom?! Da, ponekad je ono što nam se čini normalnim, većini nenormalno. 

Hrana može utješiti ili oraspoložiti, naškoditi i oneraspoložiti. Hrana utječe na naše raspoloženje! I na našu probavu, uostalom… 

Zašto djeca vole slatko? Razne vrste doručaka diljem svijeta. Čovjek je jedino živo biće koje kuha! – i slična pitanja, primjere i tvrdnje donosi ova vrckava slikovnica namijenjena djeci svih dobi, od majušnih do onih zarobljenih u tijelima odraslih.

Dok jedemo dvjema rukama pazeći da nam odrezani komadić završi u ustima a ne u krilu jer ga prinosimo rukom kojom se često rjeđe služimo, zanimljivo je čuti da Amerikanci nemaju tih briga – oni fino sve sitno narežu i zatim nabadaju vilicom koju drže u kojoj god ih volja ruci – baš kao ono kad smo kod kuće i kad se ne trebamo praviti fini. Zašto oni to smiju i vani? Legenda kaže da taj običaj zahvaljuju Divljem zapadu kad se u svakom trenu moglo zapucati pa je jedna ruka svakom poštenom kauboju morala biti na revolveru. Nakon te slike vaš će mališan ispod stola još dugo skrivati svoj imaginarni pištolj, a vi ćete proklinjati dan kad ste ovu knjigu uzeli u ruke i pročitali mu je. 🙂

Posebni specijalitet krije se u popisu posebnih specijaliteta diljem svijeta – dok mi ludujemo boreći se sa smrdljivim martinima ne bismo li ih na sve mile načine istjerali iz naših domova, Meksikanci prste oblizuju časteći se njima na tanjuru. Isto nam ga dođe sa štakorima koji se na Tajlandu fino sljubljuju uz sok od limete ili pak tarantulama koje, mmm, njami, pod zubima krckaju u Kambodži. Priznajte, nema djeteta koje o tome ne bi željelo čitati!

Ili, naprimjer: bonton za stolom – u nekim krajevima domaćica ima običaj proliti čašu crnog vina po bijelom stolnjaku prije svečanog objeda kao znak gostima da slobodno mogu packati tijekom jela. Nije li to prekrasan manifest slobode? Ne bi li se to moglo svidjeti i vama?

Priča donosi i igru pogađanja četiriju glavnih okusa u različitim vrstama hrane. I poneki roditelj imat će pokoji promašaj pokušavajući pogoditi kojeg je okusa hrana koju nikada nije probao. Rabarbara? Smotak od sleđa? Cikorija? Sretno s pogađanjem! 

Ilustrirani prikaz najrazličitijih poza i izraza lica djece kojoj su poslužena „bljakasta“ jela te anketni upitnik o čitateljevim prehrambenim preferencijama i navikama, daju ovoj knjizi posebnu draž.

Da nije sve igra i šala, dokazuju posve ozbiljne mape koje govore o nepravilnoj raspoređenosti hrane na svijetu, kao i podsjetnici na činjenicu da i uz nas žive ljudi koji nemaju dovoljno, dok istodobno nevjerojatno mnogo hrane bacamo. Ispod svih slojeva humora, ova priča tjera na ozbiljno promišljanje o etici prehrane jer hrana nije slučajnost, kao ni naše ponašanje prema njoj. 

Čovjek je od davnina sanjao o tome da hrane ima napretek a da ne uloži nikakav trud. Ali, to postoji samo u bajkama – u Zemlji Dembeliji – u prijevodu to znači zemlja lijenčina.

Duhovito ilustrirana i isto tako napisana priča o hrani i prehrambenim običajima diljem svijeta donosi niz zanimljivih informacija simpatično upakiranih u stripovski crtež i šaljivi tekst dvojca koji ovaj tip slikovnica prakticiraju na razne teme. 

U našem jezičnom bazenu dosad su prevedene dvije njihove slikovnice – druga na jednako provokativan način tematizira (sve vrste) obitelji. 

Aleksandra Maxeiner, Anke Kuhl: Sve je to obitelj!

O djetetu nove djevojke brata tatine prijašnje žene i ostaloj rodbini

Slikovnica koja je, sudeći prema statistici posudbe u hrvatskim knjižnicama i aferama koje ju prate, čini se, malo prenapredna za hrvatsku publiku.

Nema drugog objašnjenja za takav status ove iznimne ilustrirane knjige koja samo govori o najrazličitijim tipovima obitelji koje nas okružuju, a koja tako teško nađe vrata knjižnice i roditelja koji bi je htio čitati svome djetetu. 

Jer, nema u njoj ničega čega u stvarnome svijetu nema. Ili, možda u njoj ima više od onoga što stvarni svijet želi vidjeti, priznati, prihvatiti; o čemu želi ili ne želi razmišljati.

Danas, jednostavnije nego ikada, obitelji se spajaju i razdvajaju, preslaguju, uvećavaju, križaju i umnažaju. Patchwork obitelji, dugine obitelji, posvojena, udomljena, djeca rastavljenih i djeca samohranih roditelja, polumame, drugi tate, djeca s dvije mame i dva tate, domska djeca, ona koju odgoje djedovi i bake, obitelji bez djece, obitelji prijatelja, obitelji s kućnim ljubimcima, obitelji srodnih duša… obitelji pune nasilja, obitelji bez ikakve niti poveznice, obitelji koje se grle i one koje se nikad ne dodiruju…

U nekim obiteljima nije poželjno biti drukčiji. Svi se trebaju slično ponašati ili izgledati. Onoga tko usprkos tome strši, zovu crna ovca obitelji.

Isto je i s društvima. I sa slikovnicama, u tim nekim društvima.

Autorice su za ovu slikovnicu 2011. dobile najvišu njemačku nagradu za književnost za djecu i mlade Deutscher Jugendliteraturpreis.

Bogatstvo i ljepota različitosti moto je obiju slikovnica ovih dviju njemačkih autorica. Njihovim čitanjem djeci i razgovoru s djecom nakon zajedničkog čitanja, otvaramo im umove i učimo ih poštovanju, toleranciji te prihvaćanju drugog i drukčijeg. 

I jedna i druga sjajan su kulturološki iskorak iz uobičajenog, a ni jedna ni druga ne pronalaze lako put do čitatelja. Knjiškim slovoljupcima i vašim knjižničarima uistinu nije jasno zašto. 

Možete li vi biti dovoljno hrabri da ih posudite i pročitate svome djetetu?

Autorica: Verena Tibljaš, Gradska knjižnica Rijeka