Kronike globalnog zatopljenja: Carstvo leda Grenlanda

Autor: Oleg Maštruko

Ledenjak koji s istoka zatvara Kangiu zove se Jakobshavn Isbræ glečer (Sermeq Kujalleq) i najproduktivniji je glečer sjeverne hemisfere. Glečer klizi brzinom 20-35 metara dnevno i oko 20 miilijardi tona leda odlama se i pušta u fjord svake godine.

Zapravo, velik broj santi leda u ovom fjordu ne ukazuje da je sve OK, već da nije OK. To znači da se glečer raspada brže nego što bi trebalo, pod djelovanjem povišenih temperatura.

Inače, kad se tako družite sa santama neko vrijeme, počnete primjećivati finese, detalje, razlike i specifične fenomene. Jasno je zašto “Eskimi imaju 50 riječi za snijeg” ili kako već ta aforistična doskočica, kojoj nisam provjeravao točnost, kaže.

Vrste leda! Dakle, najčešći je bijeli led čija bjelina dolazi od zraka uhvaćenog u procesu zaleđivanja. Zapravo je u pitanju nabijeni snijeg na ledenjacima, koji se lomi i ide morem. Plavi led je nazočan obično samo kao pruga unutar bijelog. Dođe do pukotine, ali ne potpune da se komad odlomi. U tu pukotinu uđe voda pa se opet zaledi i tako nastane plava pruga.

Crni led zovu obični prozirni led, onaj kakav dobijete u koktelu na moru u Hrvatskoj, zajedno s računom kojeg ćete fotkati i staviti na net. Zovu ga crni jer je u moru slabo vidljiv – crn, kao more oko njega. Ovi komadi leda nastaju tako što se na površini ledenjaka otopi voda pa opet zaledi, ali ovaj put bez mjehurića zraka koji bi dali bjelinu – sad je to čista prozirna voda.

Crni led je za navigaciju mnogo opasniji od bijelog jer je nevidljiv. Srećom, komadi crnog leda rijetko su veći od, recimo, pola hladnjaka. Velikom brodu takav komad neće nauditi, no manjem, poput ovog kojim smo išli u ponoćno krstarenje – mogu.

Postoji i prljavi led – koji bi netko nazvao crnim, ali posve su različiti. Prljavi led je onaj koji je nastao kad je ledenjak strugao zemlju ispod ili sa strane ili čak, kod odlamanja, morsko dno, pa je skupio “prljavštinu”, blato, zemlju. U primordijalnoj bjelini, plavetnilu i sivilu takav led može pokvariti sliku, ali riječ je o sasvim prirodnom procesu.

Da, naravno, tu je i obavezna balkanska šala – žuti led. Kako on nastaje je misterij, ali nemojte ga jesti.

Stanovanje

Prosječan stambeni smještaj Grenlanda. Neki žive u kućama, a veći gradovi imaju stambene blokove – stila kao limenke na Borongaju. Premještaj naroda naviklog na divljinu u takve blokove nije urodio posebnim zadovoljstvom pa su tu i neka međurješenja – nije kuća, a nije ni stambena zgrada s 50 stanova, nego nešto između. Ovakvih u nizu ima 7-8. Gradnja je neki miks montažnih panela i drvene građe. Ovakve zgrade gotovo nikad nemaju klasične temelje, nego nogare, zbog loših karakteristika tla. Površina je ljeti močvarna, a zimi se ledi, ne znam na kojoj dubini tu počinje permafrost, možda netko od naših savjetnika zna?

Vrijedi uočiti zanimljivost – dva kućna broja. 125 je redni broj kojim je kuća/zgrada izgrađena u naselju. Kasnije su uveli i klasično označavanje ulica i kućnih brojeva kao u Europi pa kuće, tj. ulazi imaju i taj broj, u ovom slučaju 41 i 43, za svaku stambenu jedinicu svoj.

Pasji život

Pasji život… Zapadnjaci se često sažale na grenlandske pse, čiji tretman smatraju nehumanim, iz perspektive ljudi koji pse drže kao ljubimce, “pets”.

Na više mjesta u Ilulissatu stoje napomene na engleskom da se psima ne prilazi, ne hrani ih se, a pogotovo ne miluje. To su radni psi, služe za vuču saonica, njihovi gazde ih vole i paze, ali na svoj način, koji nije jednak našemu, i to treba prihvatiti. Vrsta je – grenlandski pas, rođak haskija.

Inače, ovdje, na sjeveru Grenlanda iznad polarnice, nije dopušteno posjedovanje nijedne druge vrste psa, već samo ovog, da se očuva čistoća vrste. U Nuuku se ne drže toga tako striktno, ali ovdje da.

Što se vuče saonica tiče, dolazimo do problema o kojemu sam čuo od nekih lokalaca, vezan je za tematiku putopisa, a to je da je zbog sve manjeg ledenog pokrova putovanje saonicama s pasjom zapregom sve manje izvedivo. Nekad se ovdje osam mjeseci u godini saoničarilo po zaleđenoj površini mora, do susjednog sela ili lovne zone išlo se saonicama. Sada se to može samo par mjeseci u godini… psi imaju sve manje posla i sve su nervozniji.

Kuće i vikendice

U prethodnom tekstu rekli smo ponešto o umiaqu, ženskom rođaku kajaka, tj. qajaqa. Umiaq uz saonice na pseću vuču služi za godišnju selidbu cijele obitelji iz zimskog doma, gdje je glavni cilj preživjeti, u ljetni dom na teren gdje se lovi riba, divljač, na krajnjem jugu Grenlanda eventualno i vode manja stada ovaca na ispašu. Ljetni dom je obično šator od kože, mobilan po potrebi, a zimska kuća je ono što se na engleskom zove peat house, na hrvatskom je peat – treset, s HR Wikipedije: “Treset je tamnosmeđi do crni organski talog koji nastaje razgradnjom te raspadom mahovina, trave i stabala u vlažnim i močvarnim područjima, akumulacija je djelomično sagnjile vegetacije. Oblici treseta su močvarno blato, baruština i šume močvarnog tla.”

Kuće od treseta služile su u pravilu jednu-dvije zime, a nakon toga bi se i zimsko stanište selilo, tj. gradila nova kuća (ako se ovo može nazvati “gradnjom” u uobičajenom smislu).

Dolaskom danskih misionara i trgovaca kožama, krznima i kitovom mašću, nomadski način života pomalo nestaje, tijekom cijelog 19. i početkom 20. stoljeća peat houses sve više zamjenjuju stabilne građevine od drva, koncentrirane oko danskih misionarskih i trgovačkih postaja. S mogućnošću prodaje proizvoda lova nekome (Dancima) permanentna nastamba ima i ekonomskog i svakog drugog smisla, a ima se i novaca kojim se može kupiti uvozno drvo kao građevinski materijal (na Grenlandu nema drveća).

Iglui, koji su u crtićima simbol Eskima, koristili su se oduvijek izuzetno rijetko i to samo na krajnjem sjeveru gdje živi par stotina ili najviše tisuću-dvije ljudi. Dakle, to je stvarno ekstrem ekstrema. Iglu je jako teško sagraditi, da ne govorim koliko je hladan, i imao bi smisla samo na lokaciji koja je toliko hladna, da se baš nikada ne topi. Takvih lokacija na Grenlandu praktično nikad nije ni bilo, a pogotovo ih nema sad, s globalnim rastom temperature.

Doduše! Ponekad bi i ovakva kuća od treseta, kad je zaspe snijeg i led, izvana mogla nekome izgledati kao iglu. Pravi iglu je, međutim, isključivo od leda, ne treseta.

Na slici je autentična kuća od treseta kakve su bile korištene nekad, a sada je čuvaju kao neku vrstu muzejskog izloška, uspomenu usred mjesta… s tim da je ovo ipak malo low end, neke kuće od treseta izgledaju bolje od ovog.

OK; obzirom na okruženje frižider im nije trebao, ali ne kužim kako su rješavali Wifi i centralno grijanje?