Ispovijest jedne mame: jesam li ja kriva za sporo napredovanje moga djeteta?
Kada sam postala mama prvi put, moram priznati da mi je to palo teže nego što sam očekivala. Osjećala sam neopisivu sreću, ali i konstantnu brigu. Osjećala sam se nemoćno, nedovoljno dobro, brinula sam se, a uz to, beba se nije htjela okretati, nije uspijevala sjesti… Nismo znali što učiniti, a kad je napunila 10 mjeseci, našoj Ani dijagnosticirana je hipotonija.
U tom trenutku imala sam dojam da sam ja za sve kriva, kriva zato što nisam imala snage za igru s njom tijekom dana jer noću i nije baš spavala, što nisam imala više strpljenja, što se nisam bolje educirala jer sam bila uvjerena da sam mogla spriječiti to njezino sporo napredovanje. Iako hipotonija, srećom, nije nikakvo ozbiljno zdravstveno stanje, sam taj pojam “moje dijete ne napreduje kao i ostala djeca” stavlja na mene određeni križ krivnje. Nešto sam pogrešno napravila. Iako me je fizijatar uvjeravao da ja tu zasigurno nisam ništa pogrešno napravila, bila sam uvjerena da sam mogla više.
U trenucima kada sam Anu pokušavala spustiti na trbuh ne bi li tako jačala mišiće i pokušala sjesti, ona je vrištala iz petnih žila, a ja brzo odustajala i stavljala je na leđa ili u njihalicu. Bila sam umorna, sama s njom doma, bilo mi je teško i u svemu sam pokušala naći opravdanje. U trenutku kada sam čula da ona mora s 11 mjeseci naučiti puzati kako bi prohodala, osjećala sam se potpuno poraženo. Iznevjerila sam i sebe i svoju curicu. Možda je moj muž mogao više, a nije znao? Doslovno sam u svemu i svakome pokušala pronaći krivca.
Počeli smo ići redovito na vježbice, doma smo se trudili maksimalno i Ana je s godinu i pet mjeseci prohodala. Danas ima tri godine, presretna je i spretna curica te ni u čemu ne zaostaje kada je riječ o psihomotoričkom razvoju. Naše pitanje “jesmo li mi krivi” ostalo je nekako ispod tepiha, ali ne i zaboravljeno. Taj osjećaj krivnje da nešto ne radite dovoljno za svoje dijete sigurno će vas pratiti tijekom cijeloga života, ali to je valjda samo znak da želite pružiti najbolje i najviše od sebe. I – na kraju krajeva – bili mi krivi ili ne, trenutačnu situaciju nismo mogli promijeniti, a od mučenja samih sebe pitanjem “što smo mogli bolje”, zapravo ništa nismo dobili. Mi roditelji imamo božanske moći i snagu, ali ne smijemo zaboraviti da smo i mi ljudi. Moje najbolje u tom trenutku možda nije bilo dovoljno, ali je sigurno bilo najbolje za moje dijete jer ja tada nisam mogla bolje.
Odlučila sam ne zamarati se onime što sam mogla bolje napraviti, već se okrenuti sadašnjem trenutku i dati svojoj curici najbolju sebe koju trenutačno imam – da je podržim, razumijem i dodam ruku ili rame kada je potrebno. Sve ostalo na što ne mogu utjecati postoji tek zato da bude novi izazov u ovoj nikad gotovoj bici zvanoj roditeljstvo.
