Ekologija u doba korone
Nećemo ovaj put o onima koji otpad ne recikliraju ili ga bezobzirno bacaju u more, nego o jednoj pozitivnoj, potpuno privatnoj inicijativi. Kad se male, ali i velike, ruke slože, sve može biti ljepše za sve nas.
Uvertira je to u ekološku priču Darka Dude, redatelja iz Rijeke, kojemu je s partnericom i dvoje djece trebalo ukupno pet sati da pustu i iznimno prljavu plažu na otoku Krku očiste i prikupljenim otpadom napune 5-6 vreća.
„Katia i ja odvajamo staklo, papir i druge materijale već veoma dugo, praktički i prije nego što je ta praksa uopće i zaživjela u Hrvatskoj. Biorazgradivi otpad u mojoj se obitelji reciklirao otkad znam za sebe“, rekao nam je Darko koji čak i zimi s osmogodišnjom Danom i šestogodišnjim Niom zna otići na neku plažu, no, tvrdi, ovo je bila jedinstvena prigoda s obzirom na to da su zbog pandemije plaže bile potpuno prazne.
Naime, početkom travnja posjetili su malu plažu u Uvali Slivanjska, u blizini sela Rudine, i zatekli je prekrivenu smećem. „Nažalost, nekako smo već navikli da tamo gdje ima ljudi, ima i smeća pa gotovo da više i ne obraćamo pozornost. No, ovdje nije bilo ljudi, ali je zato bilo smeća koje je ostalo za njima, vjerojatno od prošloga ljeta, plus ono što je more nanijelo, tj. opet smeće koje su ljudi stvorili, samo negdje drugdje“, napominje Darko.
Među otpadom pronašli su najviše plastike, svih oblika i veličina, od kanti i boca do čepova te mnogo plastičnih štapića od lizalica. „Posebna priča bile su najlonske vrećice koje je trebalo iskopavati iz pijeska i mulja. Možda bi bilo lakše da je otpad bio glomazniji, ali trudili smo se ne ostaviti ni najmanji komadić plastike.“ Dug put od te plaže do parkirališta, odnosno do prvih reciklažnih kanti vodi po krševitom krajoliku pa je to malo otežalo transport, ali nisu se obeshrabrili.
Ipak, sljedeća dva puta kada su s iste plaže kupili otpad koji je more u međuvremenu nanijelo, neugodno ih je iznenadilo što su u selu Rudine s ulica nestale sve kante za otpad. „Nije nam bio problem smeće automobilom odvesti i odložiti dalje, ali nikako nam nije jasno zašto ih je netko uklonio.“ Srećom, ne mogu protiv sebe pa se i dalje trude i nije im žao. „Priroda nije ovdje da bi nama koristila i uvijek mi je drago pomoći joj u “borbi” protiv ljudi: ako je moguće, spasiti stoljetno stablo, ne pojesti životinju, očistiti i ozelenjeti zapušteni prostor ili – jednostavno – uživati u krajoliku“, tvrdi.
Iako je ta njihova akcija bila potpuno spontana, nikako nije i jedina jer se kao obitelj svako malo bave sličnim aktivnostima. „Ako imamo vremena i nađemo se u šumi, uvijek pokupimo barem malo otpada koji ne spada tamo. Naši klinci prednjače u tome, zapravo, čak rade planove o tome gdje bi se mogao skupljati otpad. Drago nam je da je tako, a njima je to, osim što je korisno, i poprilično zabavno“, ponosno zaključuje Darko.
