Zašto (ne) volimo susrete s drugim bebama
Bebe nisu društvena bića. To je prvo što sam pomislio kada sam vidio da naš sin ignorira druge bebe oko sebe dok se igra, a onda sam saznao da zajedničko igranje dolazi tek poslije, da je to najprije samostalna igra, paralelna igra, pa tek onda zajednička.
Kada smo se počeli susretati s drugim roditeljima i bebama na igralištu, bilo je teško iskontrolirati sve te „ovo mu ne dajemo“, „nemojte da naš sin ovo vidi pa da počne plakati“ situacije i slično. Nemam ništa protiv roditelja koji svojim bebama daju smoki, čokolade i druge namirnice koje smatram da našem djetetu ne trebaju svakodnevno u prvim godinama života, ali je teško gledati druge bebe kako jedu dok našoj nije jasno zašto i ona ne može.
Teško je pojmiti da jedna beba nema neke fine socijalne vještine jer ne razmišljamo o tome da se ona rađa na nuli, bez ikakva znanja o ičemu.
Druga problematična stvar su igračke druge djece za koje je jednoipolgodišnjoj bebi teško objasniti da nisu njezine i da ih ne može dirati. Jer, njegovo je bilo sve na svijetu – prije igrališta. Kada nam prijatelji dođu s djecom u posjet ili mi njima, situacija je malo lakša jer je možemo kontrolirati.
Treća važna stvar je situacija kad roditelji ne obraćaju pozornost na činjenicu da njihovo dijete čupa moje ili ga gazi. Tada se nalazim u neugodnoj poziciji gdje ne mogu to dijete odgajati, a moram zaštititi svoje i onda se jednostavno moramo maknuti.
Ipak, koliko god se takvi susreti činili zahtjevnima, oni su ujedno i korisni jer naš sin tako uči da, među ostalim, nije sve dopušteno, da ne može dobiti sve što poželi i da u svijetu postoje neke granice. Uči voljeti druge osobe oko sebe i biti pristojan prema njima, uči dijeliti. Teško je pojmiti da jedna beba nema neke fine socijalne vještine jer ne razmišljamo o tome da se ona rađa na nuli, bez ikakva znanja o ičemu. Kada na kraju sve sumiram, volimo te susrete jer kroz njih naš sin uči, ali učimo i mi.
Komentiranje je zaključano.