Život na otoku: Pustinja Blaca
Da se otok Brač može pohvaliti najvišom planinom među svim hrvatskim otocima, Vidovom gorom, i najneobičnijom plažom, Zlatnim ratom, to danas već znaju svi. No, da na Braču postoji i pustinja, e to ipak ne znaju svi!
Naravno, kao i činjenica da se “rat” u Zlatnome ratu ne odnosi na ratovanje nego na rt, odnosno plažu koja zadire u more poput rta, tako ni pustinja Blaca, koja se nalazi sjeverno od te naše plaže, nije pustinja puna pijeska.
A zašto se onda tako zove? Jer je to mjesto na kojemu su sve do 1963. godine živjeli pustinjaci, ljudi koji iz vjerskih razloga žive na osami. Osama je pritom ključna riječ.
Ni dandanas, gotovo šest stotina godina nakon što su je poljički glagoljaši osnovali kad su se, bježeći od Turaka, skrili su u jednu od brojnih špilja na južnoj obali Brača, do te pustinje ne možete nego pješice.
Nizbrdo, od Vidove gore pa preko starog, napuštenog sela, ili uzbrdo, s mora, iz Popove vale, ali uvijek starim, uskim, strmim kozjim putevima. To je bio velik izazov ljudima koji su je, kad se na Blacu obrušila stijena, prije nekoliko godina obnavljali. Strojeve su morali rastaviti na komade i u rukama nositi do pustinje!
I uspjeli su – danas je pustinja Blaca muzej u kojemu ima mnogo zanimljivih stvari! Kad je zadnji pustinjak u Blaci preminuo 1963. godine, iza sebe je ostavio znatno više od kamenom ograđene špilje u kakvoj su pustinjaci ispočetka živjeli.
Najprije su pećini dodali peć, zatim i prizemnice koje su koristili kao kuhinje i podrum. Nakon toga su, napornim radom, uspjeli i ukrotiti divlji kamenjar te se obogatili na njemu uzgajajući masline i vinovu lozu. A kad su nekoliko stoljeća poslije nabavili i tri jedrenjaka, postali su snažno trgovačko središte, zbog čega se uvala ispod Blace naziva Popova vala.
Međutim, pustinjaci nisu trgovali samo robom, nego i znanjem – tako je Blaca u davna vremena bila i jedna od najcjenjenijih zvjezdarnica, zbog čega je ona danas svima znana – višnjanska – dva asteroida imenovala upravo njoj u čast! Jedan se zove Brač, a drugi Miličević, po don Nikoli Miličeviću, posljednjem pustinjaku iz Blace.
Osim vrijedne astronomske zbirke, i raskošne višekatnice bijelih krovova te crkva u Blaci danas su važni spomenici, kao i sve što su pustinjaci koristili, od klavira i teleskopa, preko starih glagoljaških knjiga, do mletačkih freski i baroknih pala (rubaca za pokrivanje kaleža na oltaru katoličke crkve).
Komentiranje je zaključano.