Tate i stereotipi

Jedan od najvećih stereotipa s kojima sam se susreo je pretpostavka da tata mora raditi dok mama doma čuva bebu. Kada je naš sin napunio godinu dana, moja supruga se vratila na posao, a ja sam dao otkaz kako bih se bavio njime dok ne progovori i prohoda jer smo smatrali da je za vrtić prerano. I prije nego što osudite nekog tatu na vječnu sramotu zbog toga, razmislite o tome da zasigurno postoje dobri razlozi za tako nešto. Naš je bio činjenica da je supruga imala sigurniji posao.

Drugi stereotip koji mi je parao uši je da tata ljenčari dok mama sve radi oko bebe i da tati nije nimalo teško. To je velika laž! Tati je jednako teško kao i mami, možda ne toliko fizički (dojenje), koliko psihički. Tata također uspavljuje, vodi u šetnju, uči dijete ponašanju i snalaženju u njemu potpuno novoj okolini. Tata također ne izlazi kao prije, ne viđa prijatelje kao prije…

Možda je mama nosila našu bebu, ali ja sam nosio svaki njezin uzdah, razvedravao tmurne dane, pridržavao je i uspješno isplivao kroz sve hormonalne promjene koje trudnoća nosi.

Treći stereotip je da mama najbolje poznaje bebu, dok je tata tu neki sporedni lik koji se, eto, igrom slučaja tamo zatekao.  To me je strašno živciralo jer je ispadalo kao da ja nemam nikakav instinkt, da dijete nije moje koliko i njezino jer ga je ona devet mjeseci nosila u trbuhu. Možda je mama nosila našu bebu, ali ja sam nosio svaki njezin uzdah, razvedravao tmurne dane, pridržavao je i uspješno isplivao kroz sve hormonalne promjene koje trudnoća nosi. Također, za razliku od mame, često mogu bolje prepoznati kada je beba pospana ili gladna, što opet čini cijeli ovaj stereotip silno pogrešnim.

Sljedeći put kada neku mamu poželite pitati kako sve uspijeva napraviti uz malu bebu, sjetite se da je još netko s njom – netko tko s jednako mnogo ljubavi, brige i strepnje nosi pola tog roditeljskog tereta.