Na mamu je, na tatu je

Naglašavanje toga na koga je dijete može biti iskorišteno na različite načine, ovisno o tome tko naglašava. Ako dijete napravi nešto dobro, na vas je, ako nešto pogriješi, na onog drugog je.

Roditelji su najnerealniji kada je riječ o ponosu na djetetova djela i postignuća. Nakon njih slijede bake i djedovi koji također nisu realni i rado pohvale unuka s „bakin/dedin unuk“. Jedini koji donekle mogu biti mjerodavni su oni koji vas ne viđaju svaki dan.

Ako je dijete više na vas – odlično. Ako je dijete više na vašu partnericu, opet dobro jer, ako ste već odabrali nju da bude majka vašega djeteta, valjda vam je onda prihvatljivo da dijete bude poput nje. Samo se nadajte da neće biti na nekog čudnog rođaka zbog kojeg ste odjavili fiksni telefon.

Tek rođena beba najčešće još ne sliči ni na koga, ali se često može čuti “Ista mama!” ili “Isti tata!”. Fizički i psihički, dijete se mijenja gotovo iz dana u dan i nezahvalno je prognozirati bilo što. Na kraju, svatko će na ili u njemu vidjeti neku drugu sličnost i to je sve normalno. Svaki roditelj ponosi se svojim djetetom i želi sebe pronaći u tom svom životnom uspjehu.

Pritom je najmanje važno je li na mamu, tatu ili nekog rođaka iz petog koljena. Bitno je da i roditelji i dijete uživaju u svim svojim sličnostima i različitostima i da na dijete pokušate prenijeti sve ono najbolje od vas. Tako ćete moći sada, za pedeset godina i u svakom drugom trenutku s ponosom zaključiti kako je vaše dijete – i na mamu i na tatu.