Muke po snježnim radostima

Prva prava zima bila je iduća, kada je sin imao godinu dana. Prvi snijeg koji je registrirao dojmio ga se poput nepoznatog psa – super mu je, ali s distance. Nama roditeljima to je više bio stres nego zabava jer je bilo mnogo toga o čemu treba misliti: je li mu hladno, da mu nije prevruće, što ako se razboli od snijega i sl.

Prvi izazov bio je kako ga odjenuti, a da mu bude dovoljno toplo, ali i da se može igrati. Kada smo ga zamotali u nekoliko kilograma odjeće i prstima iskopali rupe kroz nju, negdje u razini njegovih očiju da ipak nešto vidi, odveli smo ga na snijeg ispred kuće. Snijeg nije ni pipnuo, samo ga je promatrao kao neko čudo dok smo se mi entuzijastično vrtjeli oko njega i govorili “Jaooo, snijeeeeg” kao neke dvorske lude.

Idući dan zamotali smo ga u pola kilograma odjeće manje, tako da je napokon mogao i micati dijelove tijela. Stavili smo ga u dvorište i počeo je hvatati snijeg, bacati ga i jesti. Pazili smo da slučajno ne uzme “prljavi” snijeg jer je jedna od lekcija koju morate naučiti kao roditelj ta da dijete ne možete držati pod staklenim zvonom, ali za to je potrebno vrijeme.

Otprilike tri i pol dana bilo je potrebno da se opustimo i doista svi uživamo u snijegu s našim mališanom.

Treći dan još smo ga primjerenije odjenuli, stavili na sanjke i vukli puževim korakom po kvartu da ne padne s njih. Uživao je zavaljen dok smo ga mi pazili sa svih strana. Isti dan predvečer opet smo išli van sa sanjkama. Već smo se poprilično opustili, tako da smo jurili i sanjke su nam se okretale, no, kako smo ga dobro obukli i pričvrstili, naš sin samo bi se prevrnuo na bok i silno zabavljao, a i mi s njim.

Otprilike tri i pol dana bilo je potrebno da se opustimo i doista svi uživamo u snijegu s našim mališanom. Kada se pomiješaju zima i mala beba, dobije se mnogo odjeće, priprema i odijevanja. Također, i mnogo brige, veselja i radosti, mokre odjeće, ali na kraju vrlo malo razloga da ne ponovite sve to jer sekunda bebina osmjeha vrijedi više od 15 minuta dosadnih priprema.