Moji prvi dani s bebom

Ipak, prva stvar koja se dogodila kada je moj sin ušao u kuću bila je pojava bezbroj upitnika u oblačiću iznad moje glave, nesigurnosti, pa čak i poneke bojazni.

Osjećao sam se kao dijete koje dobije skupu igračku koju je silno željelo, ali ne dobije uz nju uputstva za uporabu niti jamstveni list pa se boji da je ne pokvari.

Mogu vam reći, prve dane smo se, moj sin i ja, baš mnogo gledali. U prvome redu gledao sam ja njega, i to tako da on mene ne vidi previše, da se ne naljuti ili mu dosadim. Imao sam takve neke ideje i stalno sam razmišljao hoću li sve dobro napraviti za njega i hoće li me voljeti.

Prvi dodiri bili su osigurani odličnim alibijima za suprugu, za slučaj da se beba rasplače kada je dotaknem. Zločesta muha koja ga je poškakljala, grčevi, zrake sunca u očima i tako dalje. Međutim, nikada ga nisam rasplakao na taj način i to mi piše u životopisu pod “ostala postignuća”. Čak ću za potrebe ovoga bloga konstatirati da ga je nekad moj dodir znao i umiriti u njemu teškim trenucima.

U početku nisam bio dovoljno hrabar da presvlačim bebu jer je sitna, krhka, pupak viri van i još mnogo opravdanih razloga. Iz bioloških razloga nisam je mogao hraniti pa je i to supruga obavljala. Na kraju sam samo trebao uživati u sinu i zabavljati ga. Nakon tih nekoliko uvodnih dana sreće, grča i “jesam li negdje pogriješio” panike, slijedi opuštanje i istinsko uživanje.

Postao sam stručnjak u ljuljanju i pjevanju u isto vrijeme usred noći, doktorirao sam ritmove spavanja i saznao da zapravo o bebama do tada nisam ništa znao. One su tako malene, a toliko toga o njima treba naučiti. Ti prvi dani, koliko god stresni bili, predivni su, jer vaše dijete nikada više neće ovisiti o toplini vašega zagrljaja i vašoj blizini kao tada. Ti se dani više nikada neće ponoviti, već postaju jedno od najintenzivnijih lijepih sjećanja koje ćete ponijeti u ostatak svoga života.