Iskustvo mame: Moja prva, najdulja i najteža godina s bebom – izašla sam kao nova osoba iz nje

Iako će mnogi pomisliti: “Što si očekivala, nije imati dijete tako lako”, čini mi se da me nitko nije pripremio na taj potpuni preokret u životu, zaokret u prioritetima i navikama koje sam prije jednostavno podrazumijevala. Počevši od samog dojenja koje mi je zadalo muke, do nespavanja punih devet mjeseci, imala sam dojam da mi je jedan dan kao godina. Tri mjeseca sam se iz petnih žila trudila uspostaviti ritam dojenja, no činilo mi se da samo sjedim i dojim i ništa drugo ne radim. Pečenje kolača činilo mi se kao izlet. Beba se od trećeg mjeseca počela buditi svakih pola sata, i noću i danju, a ja sam, malo po malo, bila sve nervoznija i rastresenija. Osjećala sam se loše, nisam znala gdje potražiti pomoć, koga pitati, kako “izmoliti” bebu da spava. Majke, svekrve, prijateljice, sve su imale neki svoj savjet i mišljenje, no ništa od toga nije pomagalo. 

Moji dani svodili su se na dojenje i uspavljivanje. Iz nekog relativno bezbrižnog načina života, upala sam u situaciju u kojoj sam se osjećala kao u zatvoru. Iznimno je teško bilo misliti na bilo što drugo. Svaki dan bio je toliko težak zbog kronične neispavanosti kojoj se nije vidio kraj da sam jedva čekala noć i razmišljala: “Ok, još jedan dan je prošao”, iako se kraj svemu tome nije ni nazirao. Tijekom dana bila sam umorna i tužna, bilo mi je teško prihvatiti situaciju u kojoj imam premorenu bebu jer ne može spojiti ciklus sna, tako da sam samo razmišljala o tome kako je naučiti da spava jer nisam mogla uživati u tim danima s njom. Stalno mi je kroz glavu prolazila rečenica: “Uživaj dok traje jer brzo odraste.” Osjećala sam se silno krivom što ne uživam. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da ne mogu funkcionirati s tri sata isprekidanog sna dnevno. 

U jednom trenutku odlučila sam da jednostavno moram riješiti situaciju jer neću biti dobra mama svome djetetu. Počela sam istraživati, proučila svaki stručni članak na temu spavanja djece, isprobala nekoliko metoda i – jedna od njih je upalila. Moje dijete počelo je spavati sa svojih devet mjeseci. No, to me je iskustvo na neki način potpuno prestrašilo. Bojala sam se imati još djece i proći tako nešto ponovno. Naravno, kad sam počela i ja normalno spavati, bila sam odmornija i dani su mi doista brže prolazili. I poželjela sam još djece. Cijelo me to iskustvo naučilo mnogo toga.

Naučila sam da jednostavno moram naučiti upravljati svojim emocijama kako bih bila bolji roditelj svojem djetetu. Naučila sam da je sasvim OK potražiti pomoć kada ne možete više. Sasvim je u redu nemati skuhano svaki dan i da je u kući nered točno onoliko dana koliko nemaš snage za spremiti je. Prestale su me opterećivati stvari koje su se od mene podrazumijevale, a fokusirala sam se na ono što je u mojoj novoj ulozi prioritet – a to je bilo dijete. 

Nisam više osjećala tjeskobu zbog toga što ne mogu ništa drugo, osim uspavati bebu. Nekad je potpuno OK samo to raditi u danu. Ili pak samo spavati. Ili jednostavno ništa ne raditi. Roditeljstvo, koliko je lijepo, toliko je i teško. Stoga trebamo biti nježni prema sebi. Ne moramo sve, a možemo i više od toga.