Hrvatski pisci o Jadranu
More je neiscrpno nadahnuće za književnost, bilo da je riječ o poeziji, prozi ili putopisima. O Jadranu se piše od davnina, i to ne samo perom pisaca kojima je naše sinje more dio zavičaja. Ipak, njihova su nam djela najdraže štivo.
Sinje more možda danas zvuči izrazito poetično, ali to je bilo ime Jadranskoga mora korišteno u hrvatskim rječnicima u 16. stoljeću. Mi ga danas zovemo Jadran ili Jadransko more, no, kao i u slučaju Sinjeg mora, to nije uvijek bilo tako. U poemi talijanskog pjesnika Ariosta Bijesni Orlando, primjerice, zvalo se Slavensko more, dok su ga hrvatski latinisti zvali Mare nostrum. To znači “naše more” na latinskom, a taj je izraz poslužio i kao naslov za jednu antologiju hrvatskoga pjesništva o moru.
Jadransko je more toliko impresivno da su o njemu pisali i hrvatski plemići koji nisu bili pisci, poput slavnoga Petra Zrinskog koji je napisao spjev Adrijanskoga mora sirena, i to na mađarskome jeziku. August Šenoa nije mnogo pisao o moru, ali je zato njegov sin Milan u Jadranu pronašao neiscrpno spisateljsko vrelo. Pisao je putopise i proze poput Kvarnerskih pripovijetki.
Vladimir Nazor često je i rado pisao o Jadranu. Svoju priču Halugica otvara slikom buđenja dana u kojoj se “plavetnilo pučine prelijevalo u biserne odsjeve”, gdje je “more disalo i stenjalo između hridina niz obalu”. U njegovim pričama o otoku Braču, Jadran i otok koji ga je osvojio daju zanimljivu sliku života na jugu Jadrana.
Susjedni je pak Hvar osvojio srce jednog drugog pisca, Zvonka Todorovskog. U hvarski Stari Grad smjestio je radnju svojeg prvog romana – Mirakul od mora. Na istome mjestu odvija se radnja još dvaju njegovih romana: nagrađivanoga Prozora zelenog bljeska, romana prepunog avanture i čarobnih bića, te romana Mrlja, u kojem je književnik usredotočen ne samo na zabavne dječje avanture, nego i na ekologiju. U Vjetrovima Lampeduze istog književnika veliku ulogu igra brodski dnevnik jednoga starinskog jedrenjaka.
Komentiranje je zaključano.