Kako sam sinu objasnio Božić
Kako objasniti Božić djetetu koje lutke još zove „lukte“, a paradajz „padadajz“, prilično je očito i jednostavno. Božić = bor, lampice, darovi. Bez okolišanja, bez filozofije.
Prvi Božić mome sinu nije bio nešto specijalno jer tada su djeca još uvijek kao “lukte”. Drugi Božić još uvijek nije maksimalno doživio jer je bio tek dvogodišnjak. U to vrijeme smo mu objašnjavali da iglice od bora ne smiju završiti blizu usta jer je to opasno. Tada je skužio da dobije iz vedra neba brdo darova, a ne puše svjećicu na torti niti je samo on glavna zvijezda večeri.
“Trudimo se učiti ga i da cijeni male stvari jer skupi i veliki darovi nisu jedini pokazatelj da nam je stalo.”
Treći Božić već je prava stvar. Tada je već kužio sve. Objašnjavali smo mu kako se dobivaju darovi, kako bi trebao biti dobar i onda dobije super stvari. To se malo otelo kontroli jer je tražio odobrenje za sve što je radio, da provjeri bi li se to svidjelo Djedu Mrazu. Pomislio sam da je to nešto kao religija za malu djecu, tako da smo odustali od toga. Nije poanta u tome da se on nečega boji ili da nauči biti dobar samo ako ima nekakve koristi od toga. Uz to, trudimo se učiti ga i da cijeni male stvari jer skupi i veliki darovi nisu jedini pokazatelj da nam je stalo.
Ne moraš nužno biti dobar da dobiješ darove, bitno je samo lijepo okititi sve da bi Djed Mraz došao. Kada kažem lijepo, mislim naveliko. Kad smo se vratili doma s mora i spremili kantice i lopatice, polako smo počeli kititi stan. Svi smo u tome silno uživali (osim mene), tako da smo mjesecima bili spremni za Božić. Djed Mraz nije imao šanse uhvatiti nas nespremne.
Ono što je najbitnije i što je poanta moga Božića, nisam mu mogao riječima dočarati, tako da sam pustio sina da to otkrije sam. Darovi su lijepi baš kao i ukrasi, ali ono najljepše što Božić nosi sa sobom je odraz sretne i bezbrižne obitelji na sjajnim kuglicama koje krase prenakićen bor.
