Što me beba naučila o strpljenju?

Najpopularnije slikovnice s top liste moga sina znam napamet, ali svaki mu ih put čitam kao da je prvi. Zajedno se čudimo psu, prepoznajemo luckastu patku i mudru sovu. Ali, da ih prepoznamo, trebalo je proći mnoga čitanja, strpljiva ponavljanja, isključivanja iz svakodnevice i fokusiranje na to malo čudo kojemu je sve novo i uzbudljivo! I u svakoj smo toj slikovnici jednako uživali kad smo je čitali. Tako je sa svime. Sve je vrlo zanimljivo i sve treba dotaknuti, uzeti u ruku, pokušati pojesti.

Osim hrane. Tu se uči pravo strpljenje i s vremenom postiže meditativna mirnoća. Dok beba razmazuje izmiksanu povrtnu kašicu po stolu i licu, baca komadiće banane na pod i odbija jesti mičući glavom lijevo desno, vi sjedite mirno. I ponavljate staru mantru “ajde ljubavi, njam njam” po sto puta. I svejedno nikad ne kasnite.

A ne kasnite jer nema fiksnih dogovora. To je jedna od prvih stvari koje naučite s bebom. Nema planiranja niti dogovora poput “doći ćemo u 12”. Uvijek je “doći ćemo oko” – ključna riječ je „oko“. Možda točno u podne, a možda i u 13 sati. Jer, što ako ogladni, zaspe ili je sve što je pojeo baš kad ste krenuli bljucnuo na sebe i treba ga presvući?

Ako prije bebe i niste bili strpljiva osoba, to ćete sigurno postati. Drugog izbora jednostavno nema, ali i ne treba ga biti. I mi smo odmahivali rukom kad su nam govorili “sve prebrzo prolazi,” ali evo me, sad ja to govorim vama, kao što su govorili meni. Vrijeme s vašim djetetom prolazi toliko brzo da vječno možemo biti zahvalni što su ponekad toliko spori.